PočetnaOsnivačiO namaAktivnostiVodič za PTSPKontakti


 

 

Svaki drugi srpski ratni veteran je bolestan, svaki peti alkoholičar

Srpski veterani - zaborav u rakiji

Ono što srpske ratne veterane najviše razlikuje od hrvatskih branitelja odnosno njihovih kolega po oružju iz Bosne i Hercegovine je činjenica da njih u njihovoj vlastitoj zemlji ne smatraju herojima.

Rat je izgubljen, vođa završio pred sudom, za sudbinu učesnika-gubitnika nitko više ne pita

Piše: Danja Antonović/Snježana Kobešćak

Procjenjuje se da je oko 100.000 građana Srbije, što kao vojnici što kao dobrovoljci, sudjelovalo u ratovima koji su se između 1991. i 1999. vodili na području bivše Jugoslavije. U srpskoj svijesti je njihova uloga u tim ratovima vrlo upitna, baš kao i smisao samih ratova.

Prva ispitivanja PTSP-a, ili Vijetnamskog sindroma, bolesti koja je tako dobro poznata u Hrvatkoj, nad 2.400 bivših srpskih vojnika i dobrovoljaca pokazala su bijednu sliku: alkoholizam, depresije i samoubojstva među njima u Srbiji su dio svakodnevnice. Srpski veterani spadaju u prošlost koje se danas nitko rado ne sjeća.

Nerijetka pojava - alkoholizam, depresije i samoubojstva

Radenko, Milan i Vlada....

Uobičajni ponedjeljak u jednoj zadimljenoj seoskoj gostionici, nedaleko od Beograda. Šljivovica, dunjevača, rakija svake vrste na ponudi je po izboru. Radenko, Milan i Vlada svakog dana navraćaju ovamo. Kad piju, zaborave što su proživjeli u ratu.

- "Hoću li ja ubiti njega ili on mene... to su trenuci, vrlo osobni. O tome se ne priča."

- "Rat je bio strašan. Nije tu bilo samo ubijanja, svega je bilo. Samo ako imaš posla, zaboraviš na rat. Rad je vrsta terapije."

- "Rat me nije promijenio. Još uvijek živim i radim na selu u kojem sam rođen......Ma ne. Ništa se nije promijenilo. Osim što sam ja samo branio svoju zemlju!"

Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu promijenili samo zemljopisnu kartu ove regije, oni su se duboko usjekli u psihu ovdašnjih ljudi. Žrtve i počinitelji, zatočenici koncentracijskih logora, svjedoci okrutnih činova, svi oni nose ogroman psihički teret koji je zauvijek obilježio njihovu sudbinu.

Bivši srpski rezervisti na srpsko-kosovskoj granici nakon proglašenja kosovske neovisnosti

Više slučajeva PTSP-a nego u SAD-u

Prva istraživanja PTSP-a u Srbiji pokazuju da je posttraumatski stresni poremećaj u ovoj zemlji rašireniji nego u SAD-u ili u Iraku. Više od 50 posto ispitanika psihički su bolesni, od depresija pati 22 posto njih, a 20 posto su alkoholičari.

Doktor Željko Spirić je neuropsihijatar u vojnoj klinici u Beogradu i voditelj je ovih istraživanja."Većina njih borila se u prvim redovima. Borili su se za vlastiti život, gledali su mrtve i ranjene. Kod nekih su ova sjećanja čak i nakon tako dugo vremena, nakon deset, petnaest godina, toliko snažna da oni i danas imaju osjećaj da su to jučer doživjeli. Stalno proživljavaju ova iskustva."

Ratnici s hrvatskih ili bosanskih ratišta češće bolesni

Skoro 10 posto ispitanika pati od PTSP-a. Istraživanje je pokazalo da su oni na ratištima prosječno proveli dvanaest mjeseci, bez prekida. Vojnici koji su se borili u ratovima u Hrvatskoj odnosno u Bosni i Hercegovini, češće su bolesni od vojnika koji su se borili na Kosovu. Odbijanje društva, koje nakon Vukovara i Srebrenice smisao njihova sudjelovanja u ratu dovodi u pitanje, predstavlja dodatni teret kaže dr. Spirić. "Danas prevladava mišljenje da su svi ovi ratovi izgubljeni. Među veteranima također. Na to se nadovezuju tužbe koje stižu iz Haškog suda, a koje su najčešće usmjerene protiv srpskih učesnika. Sve to pridonosi tome da postaju duševno sve opterećeniji. Zatočenici su vlastitog bola. Vrlo se teško odlučuju nekome povjeriti. Sve što ih muči zadržavaju u sebi. Doprijeti do njih nije baš tako lako."

Kosovski veterani lakše se nose s prošlošću od suboraca s hrvatskih i bosanskih ratišta

Na slikama srpski dobrovoljci u razrušenom Vukovaru i škorpioni

Život na rubu društva

Položaj bivšeg srpskog ratnika, bez obzira na to bio on bolestan ili zdrav, više je nego loš. Propali brakovi, visoka stopa nezaposlenosti, siromaštvo. To je život na rubu društva. Istraživanje o psihičkome zdravlju bivših srpskih ratnika donijelo je barem nešto pozitivno. Ministarstvo rada i socijalne skrbi namjerava otvoriti više savjetodavnih centara. U njima bi ovi veterani mogli brže i bez birokratskih prepreka dobiti pomoć. Čak i put do psihijatra na ovaj bi način trebao biti olakšan.

Jer kao što se u Hrvatskoj već toliko puta pokazalo, ratom obilježeni nesretni ljudi često predstavljaju opasnost ne samo za sebe već i za ljude oko sebe. Bez obzira na to jesu li se borili za pravednu ili nepravednu stvar.

_Izvor: Deutsche Welle - audio zapis-poslušajte ovdje: Radenko, Milan i Vlada-tri srpska veterana

__________________________________________________________________

PTSP - kuga vojničkog zanimanja

I u Njemačkoj postaju svjesni problema posttraumatskog psihičkog sindroma, PTSP-a. Fenomen je u medicinskom smislu prvi puta definiran kao bolest u vrijeme Vijetnamskog rata. U Hrvatskoj je za njega čulo svako dijete.

Rat u Afganistanu odvija se daleko od očiju javnosti. Nakon više od sedam godina rata pažnja i medija i javnosti je popustila. Tek s vremena na vrijeme stižu vijesti o samoubilačkim napadima. I s vremena na vrijeme u neku od 40 zemalja koje sudjeluju u misiji "Enduring Freedom" stižu lijesovi s ubijenim vojnicima, do sada ukupno oko 865. Najviše je Amerikanaca, Britanaca i Kanađana, a po broju žrtava je Njemačka s 30 ubijenih na četvrtom mjestu. Mnogi koji se nakon okončanja misije u Afganistanu vrate u Njemačku nastavljaju funkcionirati bez vidljivijih poteškoća i uspijevaju se uključiti u normalan život. Ali ne svi.

PTSP se ne događa nekom drugom

I u Njemačkoj se u posljednje vrijeme sve više govori o fenomenu posttraumatskog psihičkog sindroma, PTSP-a. Fenomen je u medicinskom smislu prvi puta definiran kao bolest u vrijeme Vijetnamskog rata, objašnjava Karl-Heinz Biesold, liječnik Vojne bolnice u Hamburgu. On navodi da oboljela osoba ima tri grupe simptoma. To su sjećanja koja se stalno vraćaju i koja su praćena vrlo jakim emocijama i osjećajem straha. Uz to dolaze i odgovarajuće tjelesne reakcije, ljudi imaju osjaćaj da događaji iz prošlosti još nisu prošli. Potom je tu povećana nervoza, unutarnji nemir povezan sa nesanicom. I na kraju često dolazi do bijega od drugih ljudi, do depresivnosti i povlačenja iz društva, jer se čovjek ne uspijeva integrirati u svakodnevni život.

Film ih podsjetio na njih

Ovih dana njemačku javnost je uzbudio i igrani film "Dobrodošao kući" prikazan na prvom programu njemačke televizije. Radi se vojniku Benu koji je tri mjeseca proveo u sastavu njemačke vojne misije u afganistanskom gradu Kunduzu. Tamo je u jednom samoubilačkom napadu poginuo njegov najbolji prijatelj. Nakon povratka kući on ne govori o svojoj traumi, povlači se u sebe i svađa se sa svojom djevojkom.

Prema podacima njemačke vojske do sada je ukupno u vojnim misijama Bundeswehra sudjelovalo oko 220.000 vojnika i kod manje od 1%, njih tek oko 1000, je zabilježen PTSP. To su službeni podaci. Koliko je stvarno oboljelih ne zna se, ali je porast koji se bilježi zabrinjavajući: dok je 2006. godine zabilježeno 55 slučajeva, već sljedeće godine je broj udvostručen na 130, a prošle je godine ponovo porastao na 226 novih oboljenja.

Obitelj može pomoći

Istraživanja u drugim zemljama pokazuju da se broj vojnika koji su nakon sudjelovanja u vojnim akcijama oboljeli od PTSP-a kreće između 4 i 5 posto. A sigurno je simptomatičan i podatak da je američka vojska prošle godine zabilježila najveći broj samoubojstava vojnika u svojoj povijesti: 143. Kao razlozi se navode upravo vojne akcije u Iraku i Afganistanu. Po mišljenju Karl-Heinza Biesolda najbolja pomoć je psihoterapija koja se odvija u kliničkim uvjetima, a važno je i ponašanje bliže okoline oboljelih. Bildunterschrift: Prije svega je potrebno da članovi obitelji uoče o čemu se radi, a potom je važno da bez ustezanja jasno kažu da se ne slažu sa sadašnjim ponašanjem. Nije rijetkost da upravo članovi obitelji izvrše toliki pritisak da se oboljeli upute na terapiju. Mnogi od njih sami i ne vide što se s njima događa, navodi Biesold.

Ne samo rutina

Sudjelovanje njemačke vojske u vojnim misijama izvan granica vlastite zemlje danas se već shvaća kao pravilo a ne kao iznimka. Parlament produžava trajanje pojedinih mandata, bez obzira radi li se o Afganistanu, Kosovu ili Bosni i Hercegovini, gotovo rutinski. Ali prihvatiti se mora i cijena: to nisu samo milijarde eura i deseci lijesova, već i stotine, uskoro i tisuće oboljelih od PTSP-a. Zbog toga i interesna udruga pripadnika njemačke vojske Bundeswehrverband traži da se postojeća mreža vojnih psihologa i psihoterapeuta bitno proširi, a predlaže se i uvođenje tzv. vojničkog telefona na koji bi oboljeli od PTSP-a mogli dobiti prvu pomoć i najnužnije informacije.

__________________________________________________________________

Učesnici ratova iz Srbije, Hrvatske i BiH, u organizaciji Centra za nenasilnu akciju, zajednički posjećuju stratišta iz devedesetih godina i razgovaraju, kako bi se prevazišla loša prošlost i došlo do trajnog pomirenja


Ratni veterani na mjestima zločina


Melvudin Zulfić: Upoznali smo se i nemir je nestao. Nenad Bukvić: Sada znamo da svi patimo. Alija Muratović: Iskrenošću dolazimo do poverenja. Nenad Vukosavljević: Bilo je i straha i prijetnji


Kada je Melvudin Zulfić1997. prešao tu zamišljenu liniju između Federacije BiH i Republike Srpske, jer ga je posao natjerao na to, osjećao je nemir, strah od zatvorenog prostora, nelagodnost. Nešto slično javilo se u njemu, kaže, i kada je početkom decembra 2008. shvatio da će se u Tuzli na mestu na kome su u ratu stradale desetine civila sastati i razgovarati sa onima s kojima se ne tako davno gledao samo preko nišana.
Kada smo se upoznali, sav taj nemir je nestao i sretan sam zbog toga. Upoznao sam nove ljude i stekao prijateljstva - priča Melvudin Zulfić, nakon jednog od susreta veterana rata, koji s ciljem suočavanja sa prošlošću i dostizanja trajnog pomirenja organizuje nevladin Centar za nenasilnu akciju (CNA).
Ovaj pedesetdvogodišnji Tuzlak otac je dvoje punoletne dece i godinama se leči od posttraumatskog stresnog poremećaja, poznatijeg kao „vijetnamski sindrom“. Do pre četiri godine, kaže, ne bi ni mogao da zamisli susret s ljudima protiv kojih se nekada borio. Sada je sve drugačije.
Nakon ovoga mogao bih otići na bilo koje drugo mesto stradanja, sa ovakvom grupom ljudi koji su spremni da učestvuju u ovakvom jednom projektu. Sad sam spreman da odem na bilo koje mesto u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji. To je ono što nam je falilo. Suočavanje, razmena iskustava i mišljenja, upoznavanje s drugom stranom, sa istinom. Mi veterani rata moramo da budemo inicijatori pomirenja - kaže Zulfić.
Proces pomirenja među narodima koji su nekada živjeli pod istim krovom dug je, mukotrpan i iziskuje volje, želje, strpljenja i prije svega iskrenosti. Vođena tom idejom nekolicina ljudi je pre 11 godina osnovala CNA, mirovnu nevladinu organizaciju s kancelarijama u Beogradu i Sarajevu i, između ostalog, počela da okuplja veterane sa zaraćenih strana.
U početku smo se bavili mirovnim obrazovanjem, organizovali susrete s ljudima svih nacionalnosti sa prostora bivše Jugoslavije, različitih profesija od novinara, profesora, ljudi iz vladinog sektora, političkih stranaka i boraca - navodi Nenad Vukosavljević iz CNA.
Vukosavljević kaže da je u početku postojao ogroman strah kod ljudi da se susretnu, pričaju, ali da se to vremenom promenilo. U vreme kada smo počinjali da radimo u Sarajevu nije bilo čak ni javnog prevoza između RS i Federacije BiH. Ljudi su se plašili da pričaju, bili puni predrasuda, a mi smo ih zvali da dođu i probaju, jer je to jedini put - ističe Vukosavljević.
CNA je organizovala tribine, a u poslednje vrijeme i seriju međusobnih posjeta stratištima, mjestima na kojima su stradali civili i vojnici u Sarajevu, Prnjavoru, Bugojnu, Tuzli i Doboju. U Hrvatskoj još uvek nije bilo posjeta, ali se u CNA nadaju da će i to uskoro biti moguće.
Ljudi su u početku bili skeptični, govorili nam čak da ćemo imati problema, da će nam neko baciti bombu, ali nije bilo tako jer su ljudi najpre bili kritični prema svom dvorištu, umesto onog uobičajenog pokazivanja na nekog drugog kao na krivca - priča Vukosavljević.
Tribine su bile dobro posjećene, a incidenata gotovo da nije bilo.
Javljali su se zarječ ljudi koji još nisu bili spremni da se suoče. I to je u redu, jer niko nema pravo da nekom nametne pomirenje, jer svako od nas sam mora da donese odluku. Bilo je pretnji, zastrašivanja, manje ili više direktnih napada na imovinu, ali sada je i toga znatno manje - prisjeća se Vukosavljević.
Nedavne posjete Doboju, a pre toga Tuzli kada je dvadesetak boraca Srba, Bošnjaka i Hrvata posjetilo groblje na kome je sahranjeno 70 djece koju su ubili pripadnici Vojske Republike Srpske, govore o tome da je već učinjen veliki korak ka povjerenu i pomirenju.
-Teško je ići na ta stratišta, teško...ali neophodno. Neophodno da ja osjetim njihovu patnju, ali i oni našu. Da odbacimo fame o dobrima i lošima i pogledamo istini u oči - kaže Nenad Bukvić. On je otišao u rat kad je imao 17 godina i tada, ističe, nije imao neka čvrsta ubjeđenja, već samo potrebu da brani kuću, grad.
- Ne smemo da dozvolimo da se našoj deci desi ono što se desilo nama. Ja sam izgubio detinjstvo jer sam otišao u rat. Sad treba zrelo i iskreno razmišljati - kaže Bukvić.
I Alija Muratović ne može da pronađe drugi razlog zbog kog je uzeo pušku u ruke do onog zarad „odbrane komada zemlje“.
- To nam je bio motiv, da branimo komad zemlje. Sad sjedimo zajedno i razgovaramo o svemu što je bilo, jer znamo da samo iskrenošću možemo doći do povjerenja i pomirenja. Oprostiti da, zaboraviti ne, ali to više nikada ne smije da se dogodi - kaže Alija Muratović.

Posjeta bivših suprostavljenih vojnika našem udruženju ( video zapis)

Centar za nenasilnu akciju od 1997. radi na izgradnji trajnog mira u regionu bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje poverenja među pojedincima, kao i na konstruktivnom suočavanju sa prošlošću. Tokom 2004. snimljen je dokumentarni film „Tragovi“, kao i tri filma s temama pomirenja između Hrvata i Srba, Bošnjaka i Srba i Bošnjaka i Hrvata. U „Tragovima“, bivši borci i članovi njihovih porodica govore koliko im je zla rat doneo i koliko su toga izgubili. U ratu koji je vođen na prostorima Hrvatske i BiH od 1991 do 1995. učestvovalo je oko 800.000 ljudi. Gotovo tri miliona ljudi bilo je primorano da napusti svoje domove, oko 200.000 civila i vojnika bilo je zatočeno u logorima, a oko 250.000 ljudi je poginulo.

__________________________________________________________________

 

Bookmark and Share Subscribe