PočetnaOsnivačiO namaAktivnostiVodič za PTSPKontakti


_______________________

PTSP U REGIONU I SVIJETU

Novosti iz regiona i svijeta u kontekstu PTSP-a

Psychisce Trauma und psychische Verletzung

POSTTRAUMATISCHE BELASTUNGSSTÖRUNG

   

 

,,...vidio sam tijela metcima rasporena na djeliće,  rastrgana bombom u milione komadića, i probodena kamuflažiranim zamkama. Osjetio sam smrad sagorjelih tijela.
Čuo sam zvuk zraka kao da je ključao iz okruženja lebdeći nazad i nadalje. Živio sam ludilom kojim drugi nikad ne bi trebali živjeti...“

Dennis Tenety, „Vatra u rupi“

 

Borba i ratište


U vojsci postoje mnoge opasnosti za koje su borci trenirani da se suoče
s' njima, i obično su oni sposobni da funkcioniraju za vrijeme traumatskog vremena. Međutim, kada se rat završi ili kad kriza prođe, i trupe dođu kući, tada psihijatrijski problemi mogu početi da se pojavljuju. Nije neobično za probleme da se pojavljuju mjesecima ili godinama poslije traume. Ponekad, proživljavajući drugu stresnu situaciju kao na poslu ili porodici, ili čak penzionisanje iz vojske, donosi simptome
. PTSP-NEVIDLJIVA RANAPrezentacija Doc. dr. sci. Esmine Avdibegović na konfereniji o PTSP-u u Sarajevu 2008. g.

 

Doc. dr. sci. Esmina Avdibegović prezentira bolest PTSP na konferenciji o PTSP-u u Parlamentu FBiH ( Sarajevo 2008)

 

Doc. Dr. Sci. Esmina Avdibegović (inserti iz dokumentarnog filma Fantasy)

POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ

Psihička trauma ili psihička povreda

Psihička trauma može nalikovati kamenu bačenom u bazen vode, stvara talase koji ne pogađaju samo žrtve, već i one koji su im bliski.
Psihička trauma je doživljaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva koji je katastrofalan, zastrašujući i stresogen za sve ljude. To je suočavanje sa vjerovatnom ili mogućom smrću, ugroženost tjelesnog zdravlja i prijeteća invlidnost, ugroženost života i zdravlja djeteta, supružnika, roditelja i drugih bliskih osoba, njihove patnje, stradanja, iznenadno uništenje doma, silovanje, mučenje, zlostavljanje i sl. Psihotrauma je psihološka rana sa biološkim, fiziološkim i socijalnim posljedicama. Psihotrauma označava događaj u životu čovjeka koji je označen jačinom i činjenicom da osobu onesposobljava za primjeren odgovor.

Traumatski doživljaji prema trajanju mogu biti dugotrajni i kratkotrajni. Boravak u logoru, zarobljeništvu, okruženju, kućno zlostavljanje su neki od primjera dugotrajnih traumatskih doživljaja. Neki od primjera za kratkotrajne traumatske doživljaje su pogibija i ranjavanje saborca, vlastito ranjavanje, silovanje i sl. Kratkotrajna trauma ili jednokratno traumatsko iskustvo može se desiti bilo gdje i bilo kada u životu jedne osobe, a i ne mora. Dugotrajna, ponavljajuća psihotrauma događa se u okolnostima kakav je rat, zarobljeništvo, logori, zatvori ili u bordelima i sličnim ustanovama organiziranog seksualnog iskorištavanja, te u porodici. Osobe podvrgnute dugotrajnoj i ponavljajućoj psihotraumi razvijaju podmukli, napredujući oblik posttraumatskog stresnog poremećaja koji potpuno obuzima i nagriza ličnost.     

 

Traumatski događaji stavljaju u pitanje temeljne ljudske odnose, narušavaju sistem vjerovanja i dovode do stanja egzistencijalne krize, razaraju temeljne pretpostavke o tome da je svijet bezopasan i ruše sistem vrijednosti. Psihotrauma nagoni ljude da se povlače iz bliskih ljudskih odnosa. Velika pukotina u osnovnom povjerenju, opšti osjećaj srama, krivnje i manje vrijednosti, potreba da se izbjegavaju podsjetnici na traumu čine da se psihotraumatizirani povlače iz bliskih odnosa sa ljudima. Tramuatski događaj s druge strane pojačava i potrebu za zaštitničkim vezama što dovodi do toga da se psihotraumatizrane osobe često kolebaju između povlačenja u samoću i jake potrebe za vezivanjem uz ljude.

Psihička povreda može se doživjeti u ratnim i mirnodopskim okolnostima a može biti izazvana prirodnim katastrofama i od strane druge osobe-čovjeka. Traumatski događaj nije neuobičajen zbog toga što nastupa rijetko, već zbog toga što savladava uredno ljudsko prilagođavanje na život. Traumatski događaji suočavaju čovjeka s krajnostima bespomoćnosti i straha, te izazivaju reakciju katastrofe. Zajednički imenik psihotraume je osjećaj intezivne prepadnustosti, bespomoćnosti, gubitka kontrole i prijetnje uništenja.

 

 

Reakcije na psihičku traumu

Niko nije neosjetljiv na dovoljno visok stepen izloženosti psihotraumi. Kakav će odgovor biti na psihičku traumu ovisi od samog traumatskog iskustva, osobina ličnosti svakog pojedinca i društvenoj podršci koja mu je na raspolaganju.
Kada je osoba povrjeđena u svom tjelesnom, psihološkom, društvenom i duhovnom integritetu u njoj se događa psihička i tjelesna oluja, dolazi do ponovnog proživljavanja traumatskog događaja  na različite načine i osoba postaje njen zatočenik, izbjegava sve što bi je moglo podsjetiti na traumatski događaj i nalazi se u stanju pojačane napetosti.

Uredan ljudski odgovor na opasnost je složen i cjelovit sistem reakcija u kome učestvuje kako tijelo tako i duh. Ugroženost u početku pobuđuje simpatički nervni sistem što osobu dovodi u stanje uzbune, pažnja se usmjerava na opasnost, dolazi do snažnog osjećaja straha i srdžbe što osobu pokreće na djelovanje borbom ili bijegom. Kada ljudski sistem samoodbrane biva savladan i slomljen, te kada nije moguća niti borba niti bijeg, tada se javljaju traumatske reakcije. Reakcije mogu biti u obliku akutne stresne reakcije, produžene reakcije na stres i posttraumatskog stresnog poremećaja. Posljedica psihičke traume može biti i trajna promjena ličnosti. Traumatski događaji dovode do dubokih promjena fiziološke pobuđenosti, osjećanja, spoznaje i pamćenja. Traumatizirani ljudi osjećaju i djeluju kao da im se nervni sistem isključio iz sadašnjosti. Veliki broj simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja može se razvrstati u tri grupe: povišena pobuđenost, nametanje i izbjegavanje. Psihotraumatizirani pate od posebne strepnje i strahova, žive u stanju napetosti i u stalnom stanju pripravnosti na opasnost. Javljaju se krajnje jaki odgovori trzanjem, lecanjem na neočekivani podražaj i intenzivne reakcije na događaje slične traumatskim.

Povišena pobuđenost odražava se jednako kako za vrijeme spavanja tako i u budnom stanju. Traumatski događaj može biti povezan i sa čestim košmarnim snovima iz kojih se noću budi s tjeskobom. Osobe sa psihičkom povredom trebaju duže vremena da zaspe i posebno su osjetljivi na buku. Osim navedenog traumatski događaj može ponovo da se proživljava i tada osobe ulaze u stanja svijesti kada imaju doživljaj da se traumatski događaj ponovo zbiva u sadašnjosti. Ovakva stanja označavaju se kao flešbek epizode s obmanama čula kao što su iluzije (iskrivljeno opažanje postojećeg), halucinacije (opažanje nepostojećeg). Ponovno proživljavanje traumatskih događaja može se javljati na godišnjicu događaja i na sve druge podsjetnike koji simboliziraju ili podsjećaju na taj događaj. Ovakva stanja postaju patnja za psihotraumatiziranu osobu i prisiljavaju je da stalno živi u prošlosti, da se ne može uklopiti u sadašnjost niti okrenuti ka budućnosti. Psihotraumatizirani dugo nakon doživjelog traumatskog događaja ponovo ga proživljavaju kao da se on stalno iznova događa.

Traumatsko iskustvo zapisuje se kao sjećanje  koje se bez povoda iznenada javlja u svijesti bilo u vidu bljeska slika iz prošlosti u budnom stanju bilo u obliku traumatskih mora za vrijeme spavanja. Sitni, naizgled beznačajni podsjetnici mogu pobuditi sjećanja koja se vraćaju sa svom živošću i emocionalnom snagom. Psihotrauma obustavlja normalan životni tok svojim ponavljajućim upadanjemc u život preživjelog.                            
Ponovno proživljavanje traumatskih doživljaja u obliku nametajućih misli, sjećanja, snova ili radnji nosi sa sobom osjećajni intenzitet izvornog traumatskog događaja, tako da se stalno bori sa strahom i bijesom. Osobe sa psihotraumom nastoje da izbjegnu nametajuće misli i sjećanja i u tom naporu dolazi do pogršanja simptoma što često ima za posljedicu suženje svijesti, izbjegavanje odnosa sa drugim ljudima i osiromašenje života i ovjekovječenje traumatskog događaja. Izbjegavaju se, čak i potpuno bezazlene situacije i objekti koji podsjećaju na psihotraumu, a kao posljedica se javlja preosjetljivost. Dolazi do gubitka interesa za neke važne i ranije uobičajene aktivnosti što opet može biti jedan od načina izbjegavanja prisjećanja na psihotraumu.

Kod psihotraumatiziranih  može da se razvija emocionalna otupjelost, mogu se javiti osjećaji emocionalne odvojenosti, udaljenosti, otuđenja od drugih ljudi, otuđenje od svojih najbližih, “osjećaj bezosjećajnosti”. Također, se javljaju osjećaji uskraćene budućnosti, gubitak smisla života što sve dovodi do velike patnje kroz koju prolazi psihički povrijeđena osoba. Stanja pojačanog opreza, povećane pobuđenosti, te stanja neadekvatnih reakcija u obliku prestrašenosti ili jakog straha, napetost, razdražljivost, eksplozivnost, impulzivnost sa izljevima bijesa su stanja koja su dosta česta. Jedan od značajnih problema je i poremećaj sna koji se javlja u vidu otežanog usnivanja, nemogućnosti održavanja sna, košmarnih snova, trzaja u snu, skakanja iz sna.

 

Psihičke promjene kod veterana uzrokovane borbom

Dva su glavna psihička poremećaja koja svoje porijeklo vuku iz borbe: borbena stresna reakcija (BSR) i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Borbena stresna reakcija  je psihički slom „živaca“ na ratištu, a obilježen je nizom labilnih, polimorfnih manifestacija, uključujući između ostaloga, nemir, psihomotornu usporenost, psihološko povlačenje, neočekivane reakcije, disocijaciju i konverzivnu reakciju. Osnovna karakteristika borbene stresne reakcije je da vojnik potpuno prestaje djelovati i/ili djeluje na tako opasan i neprikladan način da postaje opasan za sebe i svoje saborce. Prema definiciji, borbena stresna reakcija je kratka epizoda koja se javlja unutar granica ratišta, ali i pored toga njezin utjecaj može ostati dugo. Žrtve BSR-a često iz svojih patnji izlaze s dugotrajnim osjećajem bespomoćnosti i ranjivosti. Svijet postaje opasno i neprijateljsko mjesto, a oni se osjećaju preslabim da bi se s njim hvatali u koštac. U pravilu, duboko se stide svoga borbenog sloma koji doživljavaju kao slom vlastite muškosti i hrabrosti. To potkopava njihovo samopouzdanje, vjeru u sebe, a samim tim i vjeru u ostale. U mnogim slučajevima, ovakva stanja nestaju i vojnici s BSR-om vraćaju se svojem ranijem "ja" i obavljanju dužnosti. Ipak, ona u mnogim slučajevima ostaju, te povrijeđena osoba može da razvije posttraumatski stresni poremećaj.

PTSP se može razviti i sâm od sebe, bez ikakva vidljiva sloma tokom borbe. PTSP je obilježen nizom rastrojavajućih simptoma navedenih u reakcijama na psihičku traumu, a koji su često dugotrajni i vrlo otporni na liječenje. Mnogi od njih imaju direktan utjecaj na ponašanje žrtve, posebno simptomi koji su vezani za socijalne odnose.
Jedan skup simptoma sastoji se od afektivne tuposti, te popratnih osjećaja ravnodušnosti, otuđenosti i konstrikcijskog afekta. Ovi simptomi pomažu traumatiziranim vojnicima da ublaže patnje, ali štetno djeluju na one koji su im bliski. Veterani koji pate od PTSP-a u pravilu su povučeni, razdražljivi i preokupirani sobom i svojim traumatskim iskustvom. Često su depresivni i imaju smanjen seksualni nagon. Druga grupa simptoma sastoji se od pojačanih neprijateljskih osjećanja i poteškoća u kontrolisanju agresivnosti. Mnogi veterani ove osjećaje upoređuju s vulkanom prije eksplozije. Mogu do bijesa ih dovode stvari kao što je vika njihove vlastite djece ili neznatno narušavanje njihova autoriteta. Mnoge se supruge veterana s PTSP-om često žale na zlostavljanje. Nakon svojih nasilničkih ispada, neki od veterana s PTSP-om pate od osjećaja krivnje i straha, što može povećati emocionalnu udaljenost od njihovih žena. PTSP ne vezuje se samo sa sposobnošću veterana da učestvuju u vezama punim nježnosti i podrške, već i s ponovnim preuzimanjem njihovih prijeratnih obaveza. Poznato je da žene veterana s PTSP-om često su prisiljene da preuzmu svu, ili gotovo svu, odgovornost oko brige za djecu, održavanja kućanstva, a nerijetko i za porodične prihode.

Osobe s PTSP-om bez obzira na sve smetnje koje imaju rijetko i nerado javljaju se ljekaru, a posebno psihijatru. Najčešći razlog je, prema navodima mnogih, stav da čovjek mora sam izaći na kraj sa svojim psihičkim tegobama i da je uobičajeno da poslije teških i užasnih iskustava se imaju neki problemi. Izbjegavanje i nemogućnost da govore o traumatskom iskustvu unutar porodice i prijatelja vodi ih tako u sve veću izolaciju. Oni se najbolje osjećaju kada su sami.

 

Kako zaliječiti psihičku ranu?
Zbog složenosti etioloških faktora koji dovode do PTSP-a, i liječenje treba obuhvatit različite aspekte poremećaja. Lijekovima se uglavnom pokuša umanjiti nemir, depresivnost, tjeskoba i nesanica. Psihoterapijom se nastoji potaći proradu traumatskog iskustva kroz tzv. "traumatsku priču". Psihoterapijom i socioterapijskim metodama nastoji se uspostaviti bolja kontrola i uvid u ponašanje i bolje povjerenje u sebe samog i okolinu. Cilj je da se ugradi traumatsko iskustvo na konstruktivan i nov način u svoju ličnost i to može biti dugačak, ali i uspješan i obogaćujući rad. Određen broj osoba i uz terapiju ostaje"zarobljen" u svom traumatskom iskustvu, promijenjenog odnosa s okolinom i slikom svijeta oko sebe, oni postaju osobe koje niti sami sebe prepoznaju a ni njihova porodica ih ne prepoznaje, žive sa svojom željom koja se ne može ostvariti, a to je "da budu kao nekad".
Može se reći da zaliječenje psihičke rane ide kroz promjenu negativnih obrazaca mišljenja i oblikovanje pozitivne životne filozofije. Ono što nas čini sretnim ili nesretnim nisu ljudi i svijet oko nas, to su naše misli, naša mentalna slika sebe i svijeta koja je povezana sa našim životnim doživljajem. Pozitivne misli praćene su pozitivnim osjećajima, negativne misli stvaraju negativne osjećaje. Prošlost postoji samo u mislima i na način na koji odaberemo da je se sjetimo. Prošlost se ne može promjeniti, ona je takva kakva je bila i s njom je završeno. Nastaviti dalje živjeti u prošlosti znači patiti, mrziti. Kako izaći iz prošlosti? Prošlost se ne može zaboraviti ali treba pokušati oprostiti. Oprostiti ne znači zaboraviti i ponovo se izlagati traumi. Oprostiti znači osloboditi se mržnje, straha, negativnih misli, razarajućeg ponašanja i naučiti kako se zaštiti od ponovoljenih traumatskih događaja. Na ovaj način se izlazi iz prošlosti, nalaze izbori u sadašnjosti i budućnosti.

Srž doživljaja psihotraume je bespomoćnost i isključenost od ostalih ljudi, oporavak se zbog toga temelji na osnaženju i stvaranju novih ljudskih veza. Oporavak je moguć samo u kontekstu odnosa s ljudima, u izolaciji oporavak ne može biti. Oporavak se odvija u tri faze: faza uspostavljanja sigurnosti, faza sjećanja i žalovanja i faza uključenja u redovan život. Psihotrauma nam  oduzima osjećaj moći i kontrole. Uspostavljanje sigurnosti može biti dugotrajan proces i počinje sa usmjeravanjem na kontrolu vlastita tijela i postepeno na kontrolu okoline. Rad na obnovi tjelesne cjelovitosti uključuje povećanje pažnje osnovnim zdravstvenim problemima, uspostavljanju tjelesnih funkcija kao što je spavanje, hranjenje i tjelesne vježbe, te kontrola nad ponašanjem.

 

 

Literatura:
Sutović A. Postraumaski stresni poremećaj.Tuzla PNT 1997
Solomon, Z., Mikulincer, M., Fried, B. & Wosner, Y. (1987a.) "Family characteristics and posttraumatic stress disorder: a follow-up of Israeli combat stress reaction casualties". Family Process, 26, 383-394.
Solomon, Z., Waysman, M., Belkin, R., Levi, G., Mikulincer, M. & Enoch, D. (1992b.) "Marital relationships and combat stress reaction: the wives perspective". Journal of Marriage and the family, 54, 316-326
DW Bull (2004) Hitting the Bull’s-eye:Growing Beyond Grief and PTSD. Konferencija boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata (1992.-1995.) Tuzlanskog Kantona-Psihosocijalne posljedice rata i modeli pomoći
Dennis W. Bull, PhD, clinical psychologist


Stručni saradnik

Doc. dr. sci. Esmina Avdibegović
Bookmark and Share Subscribe