PočetnaOsnivačiO namaAktivnostiVodič za PTSPKontakti


___________________

Islamski pristup: 25 načina za nošenje sa stresom i napetošću

Abdul Malik Mujahid

 

 

   

Posttraumatski stresni poremećaj

Jedna od direktnih posljedica ratnih dešavanja u BiH jeste povećan broj oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja. Stručnjaci kažu da bi se ovaj problem, bez odgovarajućih programa prevencije mogao prenijeti i na buduće generacije. A takvih programa za sada nema, barem ne u dovoljnom broju....

"Ponekad mi dođe da napravim kućicu na drvetu,da tamo živim i da nikako ne silazim među ljude. Mislim da bih tada bio najsretniji... "

Ovako svoj život sa posttraumatskim stresnim poremećajem, ili PTSP-om, opisuje 40-ogodišnji demobilisani borac A.S. iz Srebrenika. Na žalost, njegova priča nije izoliran primjer. U BiH se o posljedicama ratnih trauma govori uglavnom nakon vijesti o životnim dramama u kojima ljudi suočeni sa PTSP-om izgube svaku nadu i na kraju dignu ruku na sebe. Stoga su i žrtve PTSP-a i ljekari jedinstveni u ocjeni da u BiH nedostaje organizovan pristup ovom problemu.

Normalan odgovor na nenormalne situacije Posttraumatski stresni poremećaj se definira kao "razvijanje karakterističnih simptoma nakon konfrontacije s nekim ekstremno traumatskim događajem". Osoba ne mora biti direktna žrtva da bi razvila PTSP. I ljudi koji su bili samo svjedocima traumatičnog događaja također mogu razviti PTSP. O nastanku i poljedicama posttraumatskog stresnog poremećaja govori neuropsihijatar , prim.dr. Mevludin Hasanović:

- Najkraće rečeno, to je normalan odgovor na nenormalne situacije. Drugim riječima, svaka osoba koja u životu doživi katastrofu, odnosno mogućnost da umre ona sama ili neko njoj veoma blizak, zatim ako doživi torturu, nesreću ili bilo kakvu drugu situaciju u kojoj je ugrožen njen ili život njoj bliskih osoba, u određenom periodu doživljava određene reakcije. Ako ta reakcija nastupi odmah nakon neželjenog događaja, onda je to "šokna reakcija", koja sne može vremenom razviti u akutni stres. Ali ako se simptomi nastave manifestovati u naredna tri mjeseca, onda je to akutni posttraumatski stresni poremećaj. Međutim, ako se to javi nakon šest mjeseci do dvije godine, onda je to hronični, odnosno posttraumatski stresni poremećaj u pravom smislu riječi. Istina, medicina je zabilježila da se simptomi mogu javiti čak i nakon 20 godina, a takvu situaciju nazivamo odloženi PTSP. Ukoliko PTSP traje intenzivno tokom dvije godine i više, on onda prerasta u drugi poremećaj koji se zove "trajne promjene ličnosti nakon katastrofičnih događaja". On se manifestuje u četiri grupe simptoma; najprije je prisutan ogroman strah, drugo su simptomi ponovnog preživljavanja, treće su simptomi izbjegavanja razgovora, mjesta, ličnosti i svega ostalog što je povezano sa traumom koja je ugrozila tu osobu i kao četvrto tu su simptomi povišene pobuđenosti. Drugim riječima, osoba više nema svoj mir, svi njeni sistemi se uznemire, osoba ne može da spava, ne može mirno da stoji na jednom mjestu, dolazi do "lupanja" srca, povećanog znojenja itd.

Postavlja se pitanje u čemu se sastoji tanka linija koja će odrediti koja će osoba biti pogođena PTSP-om. Ponekad se desi da određen broj osoba zajedno doživi traumatična iskustva, ali samo se kod nekih vremenom razvije PTSP. Dr. Hasanović to obrazlaže na slijedeći način: - Ako su osobe prije katastrofe imale određena maltretiranja, naročito u djetinjstvu, kao što su život sa roditeljima alkoholičarima, razvod roditelja, maltretiranje u vidu kućnog nasillja, teška bolest ili gubitak bliskih osoba, onda te osobe kada dođu u drugu ili treću fazu nakon ponovnog preživljavanja traume, ne mogu da se na pravi način nose sa novonastalom situacijom. Tada im se ponovo vraćaju nesigurnosti iz djetinjstva i ulaze u stanje regresije i ne mogu da funkcionišu zrelo. Drugim riječima, one se na određen način, uslovno rečeno, "raspadaju" kao ličnosti i ne mogu da funkcionišu na normalan način, a to je da racionaliziraju svoj strah i da ga realiziraju kroz kreativne poslove, a ponekad i kroz šalu i humor, kako bi pronašli izlaz iz onog što im se desilo, umjesto da sve vide samo negativno i da vide samo propast.

Kako dalje... Evidentno je da sistematskog pristupa rješavanju ovog problema još uvijek nema. Sve se svodi na brigu ljekara ili zdravstvenih službi u smislu pružanja pomoći kada se žrtve PTSP-a odluče zatražiti pomoć, ali o nekom konceptu pružanja pomoći na nivou države, još uvijek je nemoguće govoriti. Jedan od pozitivnih primjera jeste projekat mentalnog zdravlja, koji se provodi u okviru Pakta stabilnosti. BiH je zemlja voditelj ovog projekta čiji puni naziv glasi: "Izgradnja socijalne kohezije kroz razvoj usluga mentalnog zdravlja u zajednici u Jugoistočnoj Evropi ". O njegovom nastanku i ciljevima govori dr.Joka Simić-Blagovčanin, koordinator projekta: - To je projekat koji treba da poveća dostupnost i olakša liječenje osobama sa duševnim poremećajima. Ne samo posrednim i neposrednim žrtvama rata, već svim osobama koje imaju potrebe za ovom vrstom liječenja. Osnivanje Centara za mentalno zdravlje širom BiH je osnov za postizanje tog cilja. U BiH, usluge iz oblasti mentalnog zdravlja se pružaju kroz mrežu od 50 Centara za mentalno zdravlje u zajednici (38 u Federaciji BiH, 12 u Republici Srpskoj). Saradnja i povezanost Centara za mentalno zdravlje na nivou entiteta i cijele BiH su neophodni zbog stvaranja zajedničke doktrine u zaštiti mentalnog zdravlja u zajednici i evaluacije razvoja sistema, tako da su Ministarstva zdravlja Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine imenovale grupe stručnjaka za taj rad. Kod nas smo se opredjelili da je optimalno da jedan centar dolazi na 50 hiljada stanovnika, dok je npr. u Moldaviji, taj broj 120 hiljada. U okviru komponente 2 ovog projekta, osnovana su dva takva centra u BiH u Prnjavoru i Zapadnom Mostaru. U prvom izvještaju o radu ovih centara na približnom uzorku pregledanih pacijenata, primjećuje se nezanemarljiva disproporcija u zastupljenosti PTSP-a. U Mostaru je dijagnostikovano više od dvije trećine osoba sa PTSP-om, u Prnjavoru su registrovani drugi mentalni poremećaji. Ali ne treba zaboraviti da su u bh društvu dešavanja danas mnogo složenija. Kao daleko veći dezintegrativni faktor na lokalne zajednice djeluju alkoholizam, zloupotreba droga, nasilje u porodici, maloljetnička delinkvencija, anksioznost, depresije, samoubistva, ubistva; te opšte pogoršanje stanja u kojem se nalaze teški duševni bolesnici (npr. shizofrenija).

Doktor Hasanović slaže se u ocjeni da je neophodno da se ovom problemu posveti daleko veća pažnja, kako na nivou države, tako i na nivou edukacije svakog liječnika pojedinačno: - Ne raspolažem tačnim brojem medicinskih ustanova u BiH koje se bave pružanjem pomoći žrtvama PTSP-a, ali znam jednu činjenicu. Svaki čovjek koji je završio neuropsihijatriju ima određeno znanje, ali to je znanje nedovoljno. Potrebno je još edukacije iz oblasti traumatske psihologije koja se bazira na činjenici da čovjek nauči neke nove pretpostavke u razvoju ličnosti, a naročito je uspješna i važna grupna psihoterapija. Danas se u svijetu ovom poremećaju poklanja jako puno pažnje, ali naša istraživanja po ovom pitanju u BiH još uvijek nisu dovoljno čvrsto utemeljena kako bismo mogli dati opštu ocjenu za cijelu populaciju zemlje. Što se tiče većih medicinskih centara kao što su oni u Tuzli, Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci, tu vjerovatno postoje pretpostavke za kvalitetnije liječenje žrtava PTSP-a, a isto važi i za Centre za mentalno zdravlje koji djeluju u našoj zemlji. Međutim, evidentno je da direktori određenih Domova zdravlja u našoj zemlji svojim neuropsihijatrima ne daju priliku da budu samo psihijatri i da rade samo mentalno zdravlje, te na taj način ovim ljudima uskraćuju mogućnost da se na pravilan način pozabave žrtvama PTSP-a. Ja sam se, sa svojim kolegama, bazirao na grupne psihoterapije. Nakon pružanja hospitalnog tretmana ljudi nastave da dolaze kod nas i mi vršimo jednu dugoročnu psiho-rehabilitaciju i socijalnu rehabilitaciju, kako bismo tim ljudima pokazali da nisu odbačeni i da mogu nastaviti život u zajednici.

PTSP sa koljena na koljeno Na žalost,do poražavajućih rezultata dolazimo i kada analiziramo djecu roditelja koji imaju PTSP. Takva djeca imaju velike probleme, a poznato je da se trauma prenosi transgeneracijski. Na taj način dolazimo u situaciju da simptome PTSP-a mogu razviti i djeca koja žive u takvom okruženju. Upravo to je bila tema istraživanja dr. Zihneta Selimbašića : - Negativan utjecaj roditelja sa PTSP-om na djecu manifestuje se na ponašajnom, kognitivnom i psihičkom planu i ostvarivanju kontakata sa drugim osobama. Ono što sam spoznao tokom istraživanja je činjenica da su to uglavnom bili roditelji koji se nikad nisu liječili. Primjetio sam da su djeca pokazivala naglašene simptome izbjegavanja i nametanja, uz povećanu anksioznost i depresivnost, te poteškoće u ostvarivanju socijalnih kontakata. Istovremeno, pratio sam grupu djece čiji roditelji nisu imali PTSP i kod njih nisu primjećeni ovakvi simptomi. U BiH ne postoji niti jedan adekvatan program koji bi pratio dugoročne poljedice rata, naročito ako se uzme u obzir da je relativno mali broj ljudi potražio stručnu pomoć. Briga za mentalno zdravlje djece značajno je reducirana u odnosu na, recimo, prvih pet poslijeratnih godina. U neposrednom poratnom periodu bio je pokrenut značajan broj projekata uz pomoć raznih stranih organizacija i fondacija, ali vremenom, kao da se i kod domaćih instanci izgubio interes za problem mentalnog zdravlja djece, što predstavlja situaciju nad kojom bi se svi trebali zabrinuti.

Ništa bolja situacija nije ni kada govorimo o mentalnom zdravlju bosanskih izbjeglica. U publikaciji Američke medicinske asocijacije (Journal of American Medical Association) objavljena je tužna statistika o mentalnim poremećajima bosanskih izbjeglica i to mahom onih koje su se iz izbjeglištva vratile u BiH. U bosanskom slučaju riječ je o "Studiji psihijatrijskih simptoma onesposobljenosti vezanih uz mortalitet i iseljavanje bosanskih izbjeglica ", koja je nastala u okviru Programa istraživanja izbjegličkih trauma, pod pokroviteljstvom jednog od najuglednijih medicinskih fakulteta u svijetu, Harvard Medical School u Bostonu. Istraživanje je u velikom procentu otkrilo simptome depresije, PTSP-a i mentalne oslabljenosti. Prva testiranja obavljena su 1996. godine u jednom izbjegličkom kampu u Hrvatskoj. Ovu referentnu grupu istraživači su pratili i nakon tri godine testirali ponovo. Znakova ozdravljenja nije bilo. Nakon tri godine ispitivanja pokazalo se da se od prvobitno ispitivane grupe 70% bosanskih izbjeglica vratilo u BiH, dok ih je 21,3% emigriralo, uglavnom u SAD, Kanadu i Švedsku. Studija je otkrila da je oko 45% izbjeglica kod kojih su u početku, prije tri godine, dijagnosticirani depresija ili PTSP, ili oboje istovremeno, i dalje imali iste simptome, te da je kod ove referentne grupe nivo depresije bio četiri puta viši u odnosu na ostalu populaciju. Kod 16% izbjeglica koji simptome depresije i PTSP-a na prvom testu nisu imali, u međuvremenu se razvio jedan ili oba poremećaja. Studija je pokazala da su u najrizičnijoj grupi bili muškarci, ljudi izolirani od svojih porodica i stariji. Izbjeglice iz ove grupe u najvećem procentu su i umrle u periodu između dva ispitivanja.

I za kraj, vratićemo se slučaju 40-ogodišnjeg A.S. U nemogućnosti da pronađe bolji, ovaj je čovjek je kao rješenje zamislio jedan sasvim neprihvatljiv način. Međutim, ono što je njemu, kao i hiljadama drugih koji dijele njegovu sudbinu u BiH potrebno, jeste stručna i sistematska pomoć. U protivnom, BiH bi mogla postati zemlja sa puno kućica na drveću.

__________________________________________________________________

UDRUŽENJE VETERANA RATA "1992-1995" LIJEČENIH OD PTSP-a
"STEĆAK" TUZLA

ANALIZA ANKETE ZA PROCJENU POTREBA I KVALITETA ŽIVOTA

PROČITAJ OVDJE

Kvaliteta života veterana rata sa posttraumatskim stresnim poremećajem u općini Tuzla-decembar 2006

__________________________________________________________________

USPJEŠNO ODBRANJENA DOKTORSKA DISERTACIJA NA TEMU PTSP-a

Izostanak adekvatne socijalne podrške kako u porodici, tako i u društvenoj zajednici

Prim. mr .med.sci. dr.Mevludin Hasanović

Kvaliteta života u veterana rata sa posttraumatskim stresnim poremećajem bila je tema doktorske disertacije koju je Mevludin Hasanović, a pod mentorstvom Osmana Sinanovića odbranio pred velikim brojem zainteresovanih ali i oboljelih od PTSP-a. Osim doprinosa zdravstvu, tema će umnogome pomoći i osobama koje se liječe od PTSP i njihovoj borbi za dokazivanje invalidnosti. Inače, doktor Hasanović je jedan od kreatora ideje nastanka Udruženja veterana rata "Stećak". Ovdje objavljujemo 5 od ukupno 15 zaključaka doktorske disertacije.

1. Veterani rata sa posttraumatskim stresnim poremećajem u odnosu na veterane rata bez PTSP-a bili su značajno starije životne dobi, nižeg socio-ekonomskog statusa, češće su bolnički liječeni zbog psihičkih tegoba, ali nije bilo značajne razlike u liječenju zbog tjelesnih tegoba.

2. Među veteranima rata koji imaju PTSP i onih koji ga nemaju, ne postoji razlika u učestalosti pušenja cigareta, dok ispitani veterani rata koji nemaju PTSP značajno više konzumiraju alkohol nego njihovi saborci koji pate od PTSP-a

3. U odnosu na izloženost traumatskim iskustvima veterani rata sa PTSP su u prosjeku imali značajno više traumatskih iskustava u odnosu na na veterane rata bez PTSP-a, dok nije bilo značajne razlike u odnosu na ranjavanja.

4. Utvrđeno je da je značajno više veterana rata koji imaju PTSP imali nedostatak adekvatne socijalne podrške kako u vlastitoj porodici tako i u užoj i široj društvenoj zajednici.

5. Veterani rata koji imaju PTSP imali su značajno lošiji kvalitet života po svim mjernim segmentima, kao i u ukupnom skoru u odnosu na veterane rata koji nemaju PTSP.

__________________________________________________________________

Bookmark and Share Subscribe