Vodić za PTSP

KAKO ORGANIZOVATI GRUPE ZA SAMOPOMOĆ I ŠTA SU
GRUPE ZA SAMOPOMOĆ

Šta su grupe za samopomoć?

Među metodama koje su posebno značajne za oragnizacije poput organizacija veterana sa PTSP i druge grupe: samopomoć, obrana i timski rad. U drugoj polovici prošlog vijeka u svijetu je došlo do masovnog osnivanja pokreta za samopomoć svih vrsta. Danas su ovi pokreti osnova svih aktivnosti vezanih za sprečavanje tjeskobe i psihičkih kriza. Broj grupa za samopomoć je u porasti i stalno raste posebno u posljednjih 20-tak i više godina (Engleska, Italija, SAD). Grupe za samopomoć su dosta različite, ali zajedničko im je to da se udružuju ljudi sa sličnim problemima a na istom su svi nivou. Postoje grupa čija je osnovna i jedina namjena to da pružaju neposrednu pomoć članovima, drugi imaju za cilj praćenje odnosa društva i borba za prava.

Razlikuje se oko pet tipova grupa za samopomoć:

grupe za samopomoć ljudi koje u društvu označavaju kao «nenormalni» ovdje spadaju ne samo grupe osoba sa duševnim problemima već i osobe sa različitim tjelesnim i drugim zdravstvenim smetnjama,
mogu to biti grupe koju čine članovi porodica koje imaju na neki način obilježenog, stigmatiziranog člana porodice,
mogu to biti grupa ljudi koji su privremeno se našli u teškoj situaciji (npr, razvedeni, udovci, samohrane majke i sl),
grupe koje okupljaju ljude međusobno povezane pripadnošću nečemu, kao što su vjerske, etničke grupe i sl.
i mogu to biti interesne grupe koje žele postići neke ciljeve (ekloške grupe, mirovne grupe itd).
Grupe za samopomoć su zasnovane na dobrovoljnoj osnovi, uglavnom su male i koriste uzajamnu pomoć članova u postizanju ciljeva, čine ih jednakovrijedni članovi i to je prvi uslov za istinsko oslobađanje i preuzimanje nadzora nad vlastitim životom.

Grupe koje provode neposrednu pomoć najčešće se susreću s problemima hronične bolesti ili smetnje i to problemima koji najčešće nisu medicinski. Često je problem u slaboj obaviještenosti o posljedicama bolesti, kako živjeti s bolesti. Naime, u sistemu zdravstva većina osoba dobiva samo medicinsku pomoić, dok socijalna i psihološka zaostaju, ne budu ispunjene. Znači, ovim ljudima je neophodna podrška, oni je trebaju da bi savladali strah, zbunjenost koji dolaze od toga što će morati promjeniti viziju o sebi, ili se suočiti sa stresom koji je npr. povezan sa bolničkim lijenjem. Oni nemaju mogućnost da izraze svoje osjećaje i potrebu i zbog toga npr,. u porodici može biti dosta sukoba, napetosti ili se porodice emocionalno unište. Neke grupe uključuju i članovi svojih porodica kako bi naučili kako uspješno pomagati.

Udruđenje “Stećak” Tuzla već nekoliko godina radi u grupama za samopomoć

Grupa za samopomoć nije isto što i Udruženje ili organizacija. U jednom Udruženju može biti više grupa za samopomoć. Važno je znati da neki principi i pravila grupa za samopomoć mogu se primjeniti i na rad u Udruženju.

Akcenat se stavlja na osobnu saradnju i na preuzimanje odgovornosti.

U čemu je značaj grupa za samopomoć:
– to su male grupe,
– usmjerene su na problem,
– članovi su ravnopravni, nema razlike u statusu
– imaju zajednički cilj
– djelovanje je zajedničko
– vodeće pravilo je pomagati jedni drugima
– vođa grupe je ravnopravan član, on samo se brine za koordinaciju
– osnivaju se na ličnoj angažovanosti, i
– svaki član je posebno odgovoran za svoj rad.

Koja je funkcija samopomoći?

Grupe samopomoći obavljaju većinu funkcija koje inače daje socijalna mreža, a socijalnom mrežom označavamo ljude, odnosno prijatelje, rođake, poznanike – na koje se možemo u svakodnevnom životu osloniti.

Najznačajnije funkcije samopomoći su:
– emocionalna podrška
– prisustvo uzora
– grupna ideologija
– dostupnost određenih informacija
– razmjena iskustava o načinu zajedničkog hvatanja u koštac sa grupnim problemom
– mogućnost pomoći drugima
– druženje
– osjećaj vlastitog nadzora i shvatanja

Šta je emocionalna podrška?
To znači da se u grupi može da dijeli problem, da drugi članovi grupe čuju problem, da ga razumiju, uvaže i da na taj problem dobije se emocionalni odgovor drugih članova grupe što dovodi do osjećaja zadovoljstva. Na ovaj način članovi grupe se međusobno pomažu i kroz međusobno pomaganje imaju osjećaj pripadanja i shvatanja.

Grupe za samopomoć često mogu da budu i izvor informacija kako o samom problemu kojeg neki član delegira tako i izvor informacija kako se problem može riješiti.

U grupama za samopomoć jako je važno prisustvo ljudi koji daju uzor, što znači prisustvo članova koji su imali isti problem kojeg su uspješno riješili. Ovo ulijeva povjerenje i usmjereva na to da se pozitivno misli.
Grupe za samopomoć imaju svoju «filozofiju», svoju «ideologiju» i govore svojim riječnikom i jezikom što je podloga za međusobno razumijevanje. Npr. grupe za samopomoć veterana rata sa PTSP-em govore jezikom traume, imaju svoju ideologiju koja se npr. zasniva na tome kako uz ono što se doživjelo tokom rata i poslije rata se na što bolji način nositi sa svakodnevnim problemima, kako prestati živjeti u prošlosti i početi živjeti u sadašnjosti. Jezik kojim oni govore je njima zajednički jezik i na taj način se najbolje mogu da razumiju.

Članovi grupa za samopomoć mogu npr. stvarati i literaturu ili letke kojim će izražavati svoja usmjerenja.
Osim toga što članovi grupe za samopomoć znaju problematiku iz vlastita iskustva važno je da članovi mogu pomagati drugima. Međusobna pomoć ima više efekata. Davanje pomoći koristi onome ko pomoć daje ali i onome ko pomoć prima. Onaj ko daje pomoć dobije osjećaj da radi nešto korisno, socijalno priznato i na ovaj način se povećava njegov osjećaj vrijednosti i korisnosti. Istovremeno dok daje pomoć drugom i sam otkriva strategiju hvatanja u koštac s problemom što će kasnije moći primjeniti i u ličnom životu.

Važno je znati da ako se pomoć samo primamo da tada doživljavamo određenu psihološku štetu koja se ogleda u tome što nam se javlja osjećaj manje vrijednosti i stalno u svijesti imamo osjećaj da nekom nešto dugujemo. Stoga, davanje i primanje pomoći nam pomaže da u našoj svijesti se gradi osjećaj da smo korisni i da možemo nekom pomoći a istovremeno i osjećaj da kada smo u krizi pomoć drugog možemo prihvatit.

Koje su koristi od davanja pomoći drugima?

povećava se spretnost u međusobnim odnosima
povećava se osjećaj jednakosti
uči se efikasnoj pomoći drugima i sebi
prima se priznanje od osobe kojoj pomažemo
smanjuje se osjećaj da smo o nekom ovisni
stvaramo pozitivne samoodbrane
Izuzetno važno za grupe samopomoći jeste razmjena iskustava o načinu kako se hvatamo u koštac s problemima, kako se sa problemima nosimo. Naime, svaki problem s kojim se u životu suočimo zahtijeva od nas to da s jedne strane se usmjeravamo na to kako problem da riješimo, a s druge strane je savladavanje emocija i njihova podjela. Određene emocije, osjećanja prate problem i sa sopstvenim emocijama se moramo uhvatit u koštac, savladati ih, a to možemo jedino ako ih uspijemo sa drugim podijeliti.

Kako se s problemom hvatamo u koštac?

Prvo, problem definišemo, imenujemo ga ili označimo jasno šta nam je problem. Definisanje problema je jako važno zato što to određuje našu orijentaciju prema rješenju problema. Tada se suočimo s problemom i razmotrimo sve mogućnosti njegovog rješenja.
Kako svaki problem prate osjećanja kao što su tjeskoba, psihička ili tjelesna bol, poniženje ili potisnuta srdžba, ljutnja to je važno da ta svoja osjećanja prepoznamo i da zauzmemo odgovarajuću emotivnu udaljenost.

Primjer za ovo može nam biti problem koji se javio tokom treninga a bio je vezan za kašnjenje ručka. Prvo smo problem definisali, vidjeli kako se osjećamo a onda smo napravili određenu emotivnu udaljenost što je pomoglo da se ne uđe u direktan konflikt.

Možda je ovdje važno znati da svaki konflikt, sukob ne mora i ne treba da se završi sa jedinim rješenjima koja postoje u našoj glavi, a to su: POBJEDA ili PORAZ, između toga postoji i niz drugih dobrih rješenja.

Grupa za samopomoć pomaže svakom članu da savlada svoj osjećaj nemoći. Što se uspješnije u savladavanju problema to članovi grupe dobivaju veći osjećaj moći. Samopomoć je dosta uspješno sredstvo za savladanje osjećaja nemoći.

Procesi u grupama za samopomoć

članovi razvijaju identifikaciju sa referentnom grupom
uče iz vlastitith i tuđih iskustava, probaju nove načine savladavanja problema i o njima razmišljaju;
grupa jednakovrijednih članova razvija i potiče sporazumijevanje, otvorenost, povjerenje
razvija odgovarajuće oblike druženja
članovi grupe daju jedni drugima emocionalnu podršku i time pojačavaju osjećaj povezanosti i svijest da će u vrijeme bilo kakve krize moći koristit grupnu pomoć.
poboljšanje statusa pojedinca, pripadnost grupi povećava otpornost na pritiske okoline.
oblikuje grupne vrijednosti gdje je najvažnija uzajamna pomoć. Pomagati drugima je jedan od najboljih načina da pomognemo sebi i grupi u cjelini. Ovo nam daje veći osjećaj vlastitet kontrole i vlastite vrijednosti i time povećavamo povjerenje u svoje vlastite sposobnosti.
svaki član grupe je produktivan subjekt
neposredno učešće svakog člana kod postizanja ciljeva
razvijanje vlastite ideologije koja se provodi u svakodnevnici. Ideologija proizilazi iz vlastitih vrijednosti i iskustava, ona se razvija spontano, doživljava se kao svoja, sadrži uvjerenja da članovi slično tumače svoje događaje.
Ciljevi grupe za samopomoć:

razvijati odgovarajući vlastiti lik
pomagati članovima da se nauče učinkovitijim načinima ponašanja
pomagati članovima da izraze emocije/osjećanja
pomagati članovima da prate sami sebe i druge ljude
povećati mogućnost savladavanja problema
savladati osjećaj izolovanosti i drugo.
Grupe za samopomoć prolaze kroz nekoliko faza. Prva faza je usmjeravanje na prepoznavanje različitih problema pojedinih članova grupe. U drugoj fazi je razmjena informacija i strategije rješavanja problema. Treća faza je realiziranje postavljenog grupnog cilja.

Osnivanje grupe

Za početak se okupi grupa koja će biti jezgro a može brojati npr. pet članova koji su spremni ozbiljno se time baviti. Grupa postavi nekoliko osnovnih pravila, dogovori se o načinu organizovanja i utvrdi najvažnije ciljeve.
Odmah na početku se posebna pažnja usmjeri i dovoljno vremena se posveti međusobnim odnosima. Dobro se razmotre i otrkiju mogući izvori nesporazuma, nesuglasica i to se usput uskalđuje. JAKO JE VAŽNO DRŽATI SE OSNOVNIH PRAVILA KOJA SE USPOSTAVE.

Na prvim susretima se pojasni zašto smo odlučila sarađivati, šta svaki član od toga očekuje i koliko je spreman sarađivati u grupnom radu. Korisno je napraviti zapisnik. Neke grupe mogu se baviti samo uzajamnom pomoći i razmjenom iskustava, a neke grupe će možda za cilj postaviti postizanje društvenog utjecaja. U početku na sastancima se jedno vrijeme posveti organizacionim problemima a jedno vrijeme problemima svakog člana. Važno je da se članovi grupe dogovore o svemu i da definišu zajednički svoj cilj. Na sastanku se dogovri ko će obavljati koje zadatke. Npr. ako će se u grupi dobivati informacije o nečem, onda jedan član bude zadužen da prikupi te informacije. Izuzetno je važno da svako ko prihvati neko zaduženje to isto obavi ili ako ne može nađe nekog drugog. ODGOVORNOST JE ZNAČAJNA ZA GRUPU.
Zašto je važna odgovornost?

anko neko prihvati da obavi zadatak, onda neobavljen zadatak onemogućava nastavak rada grupe
ako neko nije odgovoran onda on prouzrokuje frustracije, napetost, tjeskobu, nemir i opadanje motiva i volje drugih članova grupe koji su svoj zadatak obavili
neodgovornost može nepopravljivo pokvariti međusobne odnose
Nedostatak odgovornosti posebno je teško nakon što prvobitno oduševljenje nestane, a članove povezuju emotivne veze i onda pristaju na različite izgovre. Korisno je da grupa već na samom početku bude oprezna i obazriva i odstrani svakog člana koji tri puta za redom prekrši obećanje. Iskustva su pokazala da je bolje ako ostanu dva pouzdana člana nego veći broj nepouzdanih osoba. Neodgovornost izaziva nepovjerenje i neprijatnu atmosferu u grupi i može dovesti do raspada grupe.

Jedna od više grupa na sesiji za samopomoć u “Stećku”

PRAVILA za rad grupa za samo pomoć su obična i ima ih malo ali su neophodna. U odsustvu pravila zavladala bi anarhija (sjetiti se vježbe aktivnog slušanja kada u grupi nisu bila postavljena pravila). Pravila postavi svaka grupa prema vlastitom nahođenju. Preporučljivo je i dobro je uključiti neka pravila koja daju odgovarajuće mogućnosti za sporazumijevanja.
Npr.

na sastancima nije dozvoljena upotreba alkohola i droge
nacionalizam i drugi oblici diskriminacije nisu dozvoljeni
verbalna i fizička agresivnost nije dozvoljena
dok neko govori drugi slušaju, ako se voditelju grupe učini potrebno može upozoriti govornika da bude kraći ili ga prekine
bar da jedan član grupe se odazove na ono što je neko ispričao jer će se na taj način uspostaviti dijalog. Neodgovarajuće je ako za ispričano ne pokažemo interes već nastojimo što prije ispričati svoje.
Kada grupa započne sa radom i krene raditi obično se počnu uključivati novi članovi. Kada uključujemo novog člana onda dobro svi razmislimo koliko mu grupa s obzirom na grupne ciljeve treba i kakva mjerila za prijem novog člana su potrebna. Novi članovi mogu jako promjeniti usmjerenje grupe. Zato se članovi grupe s obzirom na ciljeve koje sebi postavi dobro dogovre o novim članovima i njihovom uključenju. Nrp. Kao u veteranskoj grupi je zajednički grupni cilj npr. postavljen obilazak ključnih ratišta radi popunjavanja sjećanja, sklapanja mozaika događaja a u grupu dolazi novi član koji za vrijeme rata uopšte nije bio na ratištu. Šta on treba od grupe? Šta grupa sa ovakvim ciljem može njemu dati s obzirom da on nema nikakva iskustva vezano za ratište?

Nove članove možemmo tražiti na različite načine. Preporučuje se da to bude lični kontakt. Npr. može se organizovati predavanje u npr. Uniji veterana rata TK o grupama za samopomoć u Udruženju veterana rata liječenih od PTSP-a, na kraju predavanja ostavi se kontakt telefon i ostave se informacije kako se neko može javiti i uključiti. Može se napisat članak u novinama o tome sa informacijama o mogućnostima uključivanja.

Kada se očekuje prijem novih članova onda se valja za njih pripremiti. Važno je da novog člana primi osoba koja je zato zadužena i koja ima vremena pojasniti sve o dosadašnjem radu i da može odgovoriti na pitanja novih članova. PRVI KONTAKT JE IZUZETNO VAŽAN i isplati se potruditi kako bi novi član se osjetio dobro primljenim. Treba biti otvoren za ideje novih članova i zajedno sa njima potražiti mogućnost realizovanja tih ideja. Nove članove prihvatamo s povjerenjem, ali istovremeno se odredi i vrijeme u kojem mogu postati redovni članovi.

Iako grupe za samopomoć nisu što i udruženje često je jako teško napraviti i povući strogu granicu. Ako u jednom udruženju rad postane toliko složen da više grupa za samopomoć ne može se baviti i organizacijskim problemima onda se u udruženju osnivaju pomoćne službe koje se onda bave organizacijskim pitanjima. Ali sve se čini dogovorno i dobrovoljno. Nema prisile. Isto tako se može desiti da se posao toliko usložni da dobrovoljni rad više nije moguć i da se tada postavi pitanje finansiranja. Tada je važno ponovo da svi sjedu zajednički, dogovore se , sačine neke programe i potraže finansijere ali se o svemu dogovara.

Vođenje:
Kvalitet vođenja je od osnovnog značaja jer vođa doprinosi bnitno oblikovanju grupne atmosfre.
Osobine vođe za uspješnost grupe: spremnost posvetiti svoje vrijeme, uspješno uspostavljanje veza sa drugim organizacijama i službama, sposobnost animiranja novih članova i izvora, sposobnost pripremanja materijala, sposobnost pronalaženja prostora po pristojoj cijeni, spretnost u razvijanju grupnih procesa, sposobnost pomaganja grupi u određivanju ciljeva i strategije, fleksibilnost i strpljenje, spremnost peruzimanja vodstva i djelovanje kao posrednik, spremnost da napusti nadzorkada se grupni proces razvije.

Pored vođenja važni su PODJELA ULOGA, RED I ORGANIZIRANOST. Podjela uloga znači da je značajan broj članova dobio ključne uloge. Red i organiziranost odnose se na grupne sastanke.

Vođa grupe mora obezbjediti da sastanci teku redovno i u dogovorenom vremenu U predviđenom i planiranom vremenu se moraju i završiti. Grupe gdje se sastanci otkazuju se ubrzo i raspadaju. Ako je dogovoreno da sastanak bude svake sedmice onda neka bude svake sedmice, može biti i svako 14 dana ali da se toga pridržava. Kada članovi odrede raspored programa sastanaka onda se toga i pridržavaju. Ako dođe do poremećaja nekog onda je vođa grupe dužan obavjestit sve članove. OVIM SE OSIGURAVA POVJERENJE.

U ovom radu je potrebna velika istrajnost. Vođe grupe se na početku osjećaju prilično usamljeno zato što će biti da mnogo članova grupe još nije shvatilo u čemu je značaj sastajanja grupe, stoga vođa mora biti veoma strpljiv sa takvim članovima i mora biti svjestan da je zapravo savladavanje prepreke dio procesa rasta ka neovisnosti.

Važna osobina dobrog vođe jeste i usklađivanje grupnih procesa. Šta to znači? Naime, različite vođe imaju različite slogane. Neke vođe mnogo govore i tako održavaju grupu jer su ljudima zanimljivi. Druge vođe su više u pozadini i dozvoljavaju grupi da nađe svoj vlastiti put. Grupe koje su više radi druženja trebaju biti manje strukturirane, međutim grupe koje pred sobom imaju neki cilj za ostvarenje tog cilja trebaju strukturu i u ovom slučaju vođa grupe se brine da ta struktura se ostvari i da se zadatak obavi.
Vođa grupe se treba brinuti da rad u grupi teče i da su ljudi zadovoljni. Vođa grupe treba biti u toku zbivanja. Za članove grupe je jako važno da neko zna šta se događa i da mogu imati pouzdan izvor informacija.

Vođa treba biti osjetljiv za emocije i osjetljive tačke svojih članova i na to se odaziva sa naklonošću i podrškom čime stvara povjerenje. Ovu emocionalnu podršku treba da nauče davati svi članovi grupe, a ne samo vođa. Kako vođenje grupe može biti naporno i iscrpljujuće to vođa mora znati postaviti granice i drugima staviti do znanja šta je spreman dati i šta njemu treba. U svemu je od važnosti FLEKSIBILNOST:

Treba imati na umu da se treba poštovati svačiji privatni prostor. Naime, ima osoba kojim ne smeta ako ih neko zove u sred noći i nemaju ništa protiv toga, dok drugima ni u toku dana ne žele telefonske razgovore ako oni zaista nisu nepohodni. I ovo sve treba poštovati.

Za vođu grupe u cilju sprečavanja iscrpljenja bitno je da:

ima pouzdane ljude za podršku
da bude oprezan na znakove krize i da učini sve potrebno da ne uđu u krizu, jer kao vođa ne možeš sebi dopustit da uđeš u krizu.
Treba sačuvati svoj životni, privatni prostor
Treba razvijati osjećaj za humor koji je najbolje oružje protiv očaja i utučenosti
Imati pouzdanu osobu za rasterećenje
Očekivati dane kada će svi i svako biti protiv njega
Biti otvoren koliko je moguće za savjete i informacije
Kakve grupe mogu biti?

Većina grupa na početku je otvorena ali nakon određenog vremena članovi grupe osjete potrebu da prodube svoj rad i da imaju veću intimnost jer se teško može otvoreno govoriti o svojim osjećajima ako je uvijek prisutna neka nova osoba.
Ako se odluči osnovati zatvorena grupa onda se članovi moraju obavezati da će redovno dolaziti jer se samo tako može osigurati stalnost rada-kontinuitet. Zatvorena grupa može primiti u određenom trenutku novog člana ako se dogovore, posebno ako dođe do ospianja članova grupe tj. kada neko iz grupe ode.

Otvorene grupe pomažu u trenutnoj krizi i zato je dobro da u Organizaciji pored zatvorenih grupa budu i otvorene grupe koje će biti spremne uvijek prihvatit novog člana.

Rad grupe za samopomoć zasniva se na SARADNJI, RAVNOPRAVNOSTI I ISKRENOSTI.

Saradnja je podudaranje grupnih nastojanja u postizanju pojedinačnih ciljeva svakog člana, nastoji se raditi tako da se pomogne cijeloj grupi što više a istovremeno i pojedincu, članu grupe.

Osnovni sastavni dio saradnje je ravnopravnost među članovima kao i da svako uzme punu ODGOVORNOST za kvalitet rada grupe. Svako ima punu odgovornost za to što od grupe dobiva i što joj daje i da izrazi želju za pomoć koju želi dobiti od grupe. Ako neko nešto treba onda to mora da kaže. Dobro je i korisno na početku svakog sastanka rasporediti vrijeme, te svi oni koji se žele baviti sobom to mogu i da urade, svako zaslužuje pažnju.
Niko nema pravo da glumi «spasitelja» drugom i radi umjesto njega ono što sam može da obavi. Grupa odbija sve oblike manupulacije ali ako se manipulacija pojavi onda se snjom valja suočiti i razriješiti.

Prvi uslov za POVJERENJE jeste ISKRENOST. Stvaranjem povjerenja stvara se i osjećaj sigurnosti. Učenje i razvijanje iskrenog razumijevanja među članovima grupe je sredstvo za rad u grupi ali i jedan od ciljeva. U svakodenvnom životu često se ponašamo braneći se pošto se bojimo da nas drugi žele povrijediti ili iskoristit. Doživljaj iskrenih odnosa jedno je od osnovnih pozitivnih emocionalnih iskustava koje mnogi članovi grupe dožive prvi put u životu. Iskrenost pomaže da se nauči razlikovati odakle dolaze različite emocije. Emocije koje se osjete prema drugom članu grupe mogu biti rezultat istinskog ponašanja tog člana grupe ili ponašanje člana grupe može inicirati da do izražaja dođu emocije koje su dugo vremena bile potiskivane i zadržavane a prvobitno su bile namjenjene nekom drugom iz njegova života.
Iskrenost doprinosi u stvaranju vanjskih granica. Grupa je ustvari svijet u malom i praktično odgovor drugih članova pomaže nam da sagledamo kakav uticaj ima naše ponašanje na druge.

ISKRENOST I POŠTENJE su značajni za odnose u grupi za samopomoć i istovremeno su najbolji uslov za to da ne dođe do različitih manipulacija bilo sa prijetnjama bilo sa zamjeranjem ili sa nekim drugim strategijama prevlasti. NIKO NEMA PRAVO ISKORIŠTAVATI DRUGOG A U VLASTITU KORIST.

SIGURNA sredina grupe je prvi uslov da se ljudi uopšte počinju mijenjati. Pozitivna priznanja pojedincu koji je postigao uspijeh, pa makar i mali, su neprocjenjiva i važno je da grupa za i najmanje promjene koje pojedinac načini da podršku. Grupa daje podršku i dozvolu za nove oblike ponašanja i isto tako priznanje za postignute promjene a što zasigurno pojedinac u vanjskom svijetu ne bi dobio.

U početku kada je još većina članova grupe nova vođa je taj koji daje osjećaj sigurnosti i zaštitu a kasnije to preuzima grupa kao cjelina. Vođa sarađuje dobrovoljno, besplatno i osposobljen je za rad. Grupa je zasnovana na živim ljudskim iskustvima. Najvažnija osobina vođe pored obuke je njegovo lično iskustvo. Svaki član koji uspješno riješi svoje probleme, može postati vođa nove grupe. Pojedinac postigne istinsku emancipaciju kada osjeti da je svojim iskustvom pomogao drugima. Kada pojedinac u grupi sačini dogovor postepeno počinje rješavati svoje probleme. Postepeno se iskristalizira slika o tome što nije kako valja kako u njemu tako i van njega. Članovi grupe pomažu da se problem rasvjetli iz različitih uglova, zatim otkrivaju svoja osjećanja i svoja vlastita iskustva u vezi sa sličnim problemima, NEPOSREDNE SAVJETE JE DOBRO IZBJEGAVATI npr. najbolje je da uradiš to na ovaj ili onaj način i sl. Valja voditi računa da se pojedinac u grupi ne optereti i da dobije onoliko koliko može primiti.

Vođa grupe upoznaje članove grupe o pravilima djelovanja grupe

Model samopomoći mora ostati drugačiji od modela stručne pomoći i djelovanje grupe za samopomoć ne smije se mjeriti istim mjerilima. Razlika je bitna: kod terapeuta se dolazi na može se reći obradu, a grupi za samopomoć se pripada i to je važna razlika. Grupa za samopomoć zasniva se na uvjerenju da članovi grupe mogu pomoći jedni drugima. Grupa za samopomoć članove uči neovisnosti. U grupi je svako odgovoran za sebe i za zadatke koje je prihvatio. U grupi za samopomoć nema hijerarhije i svi članovi imaju jednaka prava. Ako nekom treba pomoć ne mora da uzima ulogu bolesnika, svako ima problema ali zaslužuje dostojanstvo i poštovanje. U grupi se pojedinac osjeća jačim. Odnosi u grupi za samopomoć su prijateljski i prirodni.

Grupa za samopomoć neće moći pomoći onome ko očekuje da će drugi potpuno brinuti o njemu.

Koja su to kritična područja za grupe za samopomoć?

Može biti na planu vođenja i to u sljedećim dijelovima:

kada nema protoka informacija i kontakta među ljudima
kada se nepouzdano, neodgovorno i kada nema istrajnosti
kada dođe do borbe za prevlast i sukoba
miješanja dijela koji se odnosi na pomoć i nekih poslovnih stvari
kada nema vizije, projekcije u budućnost
kada nastaju manje grupe na osnovu nekog interesa i prijateljstva
kada se onemogući ulazak novih članova
prevelik broj članova koji se ne zalažu za saradnju
kada dođe do sagorijevanja vođe i kada vođa ne zna postaviti granice
kada se ne poštoju potrebe drugih
očekivanje vođe da će svi raditi kao on
kada se apliciraju projekti koji prevazilaze mogućnosti grupe
kada se počnu činiti nezakonite radnje
kada se ne poštuju pravila
Takođe kritična područja za grupe mogu biti i na planu provođenja pomoći i to:

kada se ima birokratski odnos prema ljudima i vrši nadzor nad članovima
kada se preuzima odgovornost za članove grupe
kada dođe do pretijesne saradnje sa psihijatrijskim i drugim ustanovama
kada se ima pretjerano zaštitnički odnos prema članovima
kada se samo usmjerava na probleme a zanemaruje uspjeh
kada se potcjenjuje značaj razgovora i zabave kao sredstva za emocionalnu podršku
razočaranje nad grupom koje može da se javi kada se ne uspiju zadovoljiti potrebe svih članova
nestrpljenje
nepoštovanje načela samopomoći
nesposobnost da se sluša
kada se jave stručnjaci koji nameću svoju pomoć
kada se javi pretjerano podređivanje pritisku grupe i mogućeg finansijera
KOMUNIKACIJA

Komunikacija je zbivanje u dva smijera, a uključuje sljedeće:

nastojanje razumjeti misli i osjećanja koje izražava druga osoba
odgovoriti na djelotvoran način
Šta ovo znači?

Ovo znači da za dobru komunikaciju trebamo imati:

vještine «slušanja» i «promatranja» drugih, te «razumjevanja» njihovih poruka
vještine prenošenja vlastitih ideja i osjećaja drugima kako bi te naše ideje i osjećaji mogli biti od neke pomoći

Komunikacija je veoma važan faktor u grupama za samopomoć

Oblici komunikacije

Direktna verbalna komunikacija (to je oblik verbalne interakcije u kome se otvoreno i jasno iznose misli, osjećanja i stavovi tako da primatelj poruke može lako razumjeti i ovisno o kontekstu na odgovarajući način odgovoriti)
Indirektna verbalna komunikacija (to je oblik interakcije u kome je zadatak više toga prikriti nego osvjetliti, ponuditi ili jasno i izravno poručiti, njome se šalju poruke koje je moguće razumjeti samo ako dublje uronimo u aktualnu situaciju, njenu pozadinu i izvore. Ovo susrećemo kada osoba nije spremna iznijeti bitne sadržaje pa nudi niz manje važnih, ponekad posve nevažnih informacija, što se može i nazvati kao «zaobilaženje vruće kaše»)
Direktna neverbalna komunikacija (jednako je važna kao i verbalna, prisutna je u svakodnevnnim kontaktima, npr.nagla pojava crvenila lica u osobe koja iznosi nevjerovatne podatke ili doživljaje, neverbalne poruke se ne mogu krivotoriti)
Indirektna neverbalna komunikacija (izražava se kao direktna neverbalna komunikacija putem tjelesnih reakcija pri čemu su tjelesne i fiziološke promjene ternutačno ali ne i na duže vrijeme skrivene. Ovdje dolazi do konvertiranja psijholoških promjena u područje somatike)
Neizravni oblici komuniakcije znak su nekih važnih ali iz određenih razloga potisnutih, prikrivenih sadržaja, te je poruke često neophodno otkriti i dešifrovati. Kvalitet verbalne komunikacije ne ovisi samo o tome je li ona izravna ili neizravna nego o tome koliko se akteri slažu u definiciji pojmova kojima barataju. Ovo je poput legende o gradnji Kule babilonske-graditelji su govorili različitim jezicima i nisu se međusobno razumjeli, pa od skladnog zajedničkog rada, a samim tim ni željenih rezultata nije bilo ništa.

Neke korisne vježbe:

Emocije poslije teškog iskustva:
Ovdje nema niti tačnih niti netačnih odgovora, cilj je pomoći Vam kako uočiti sličnosti između vlastitih iskustava i osjećanja s onim što ih drugi osjećaju.

Sjetite se vremena kada ste doživjeli nešto teško i loše npr. gubitak bliske osobe, rat, kada vas je neko istukao, kada ste bili u opasnosti, kada ste izgubili nekog dragocjenog.
Zadatak grupa je:

uočiti koje su tada bile kod vas emocije odnosno koje ste tada imali emocije u toku samog događaja i neposredno nakon njega
Koliko vam je trebalo tada vremena da prebolite teško iskustvo ili još i danas osjećate posljedice tih zbivanja
Svaka grupa će izvjestiti o svim reakcijama i emocijama što su bile posljedica negativnih iskustava, koliko je vremena trebalo da se to preboli.
Odgovore napisati na ploču

Šta vam je pomoglo da se osjećate bolje poslije lošeg iskustva
Svi u grupi odgovaraju u isto vrijeme (kiša ideja)-reći sve čega se sjeti kako bi se u što kraćem vremenu dobilo što više ideja

Vrijednost razgovora
Rasprava u grupama: zašto volimo razgovarati s ljudima kada smo uzrujani? Kako nam razgovor pomaže?

Povratna informacija za cijelu grupu:

razgovarati o drugim stvarima da bi se zaboravilo
ublažavanje napetosti
bolje se osjećamo
da bi smo dobili veću moralnu podršku
da bismo dobili savjet
da bismo osjetili pripadnost grupi

Pripadnost grupi je jako važna

Kratak sažetak svega.

KAKO BITI DOBAR SLUŠATELJ

ZADATAK:
Pomislite na nekog s kim ne biste željeli razgovarati i kome se ne biste mogli povjeriti. Koji su tome razlozi’

(može to biti: da osoba nema strpljenja, nije zaintersirana za druge, kritizerski se ponaša, nema razumjevanja ni za koga, neozbiljna je i tračljiva)

Pomislite na nekog ko vam je pomogao kada ste sa njim razgovarali. Pomislite na nekog vama poznatog s kime biste voljeli razgovarati, nekog ko vam je pomogao kada ste imali problema. Zašto vam je bilo ugodno razgovarati sa tom osobom?

(npr. osoba je puna razumjevanja, mudra, iskusna, suosjećajna, ne kritizira, daje dobre savjete, povjerljiva je, puna ljudskosti, prihvaća tuđe emocije i sl).

Aktivno slušanje je prvi preduslov svake dobre, uspješne komunikacije. Aktivno slušanje se očituje u stalnom praćenju verbalnih i neverbalnih poruka, visokim stepenom koncentrisanosti i odgovarajućim reakcijama koje će biti potvrda osobi da je pažljivo slušana i poticaj za nastavak i produbljivanje komunikacije. Kratkim ciljanim pitanjima potiće se osoba na proširivanje, produbljivanje ili pojašnjavanja pojedinih dijelova izlaganja. Neverbalna komunikacija treba biti stalna u komunikaciji npr. kontakt očima, pokazivanjem zanimanja položajem i pokretima tijela, mimikom, gestikulacijom, slušanjem bez prekidanja, ignorisanjem okolnih događaja koliko god oni bili jaki. Treba imati osjećaj mjere.

Suviše revno «aktivno slušanje» koje iritira npr. unošenje u lice, stalno kimanje glavom, neprekidno ponavljanje riječi osobe koju slušamo pokretima usana, prečesto i netaktično zapitkivanje i sl. Može imato suprotan učinak od željenog. Bitna je i kulturološka pozadina osobe i individualne razlike i potrebe pojedinca. Npr. u nekim kulturama kontakt očima nije socijalno prihvatljiv ili npr. koje imaju poteškoće u socijalnim kontaktima pri takvom kontaktu mogu biti zbunjene i trebat će im duže vremena za tako direktnu, otvorenu i neposrednu komunikaciju.

Čitanje neverbalnih znakova u grupnoj komunikaciji

Postoje odgovarajući primjetni znaci koji se mogu koristiti za procjenu stanja odnosa između članova grupe, kao i specifičnih odnosa između dvije ili više osoba. Od naročite su koristi četiri vrste neverbalnih znakova: znaci sudjelovanja (uključenosti), afektivni znaci, znaci anksioznosti (tjeskobe, strahovanja) i znaci statusa.
Znaci sudjelovanja (uključenosti): uključenost je ocjena stepena do kojeg je neka osoba uključena ili povučena, koliko je u toku ili koliko sudjeluje u npr. rješavanju nekog zadata grupe ili u razgovoru. Sljedeći obrasci ponašanja mogu predstavljati znakove sudjelovanja ili povučenosti:

Sudjelovanje

Povučenost

Oprezan (budan, pripravan)

Pognuto držanje tijela

Aktivnost, pokret

Pasivnost, nedostatak aktivnosti

Gledanje u oči

Izbjegavanje gledanja u oči

Okrenut prema središtu grupe

Okrenut u stranu ili prema vani

Ignorisanje distrakcija (ometanje)

Gledanje kroz prozor, praćenje stvari koji se ne odnose na grupu

Prisustvovanje

Neprisustvovanje

Reagovanje na druge-obaziranje

Nereagovanje na druge-neobaziranje

Pisanje zabilješki

Škrabanje

Velika učestalost ovih znakova prilično je pouzdan znak sudjelovanja ili povučenosti. Međutim, neverbalni obrasci ponašanja se jako razlikuju od osobe do osobe. Neki ljudi vole da «igraju igre» sa bezizražajnim izgledom lica ili djeluju nezainteresovano, neke osobe namjerno ili nenamjerno ispoljavaju obrasce ponašanja karakteristične za povučenost ali one mogu biti itekako uključene

Afektivni znaci
Mogu biti pozitivni i negativni. Pozitivni su: osmjehivanje, kimanje glavom (odobravanje), gledanje u oči, smijanje, zbijanje šala; negativni su: mrštenje, klaćenje glavom s jedne na drugu stranu (neodobravanje), negledanje u oči, uzdisanje, plakanje, sarkazam.

Znaci napetosti
Neverbalni znaci mogu se koristiti i za procjenu stepena do kojeg se neka osoba osjeća napeto ili tjeskobno u nekoj situaciji. Znaci napetosti su: mucanje, zamuckivanje, nervozni pokreti ruku ili lica, nepotpune rečenice, prekidanje samog sebe, gubitak ili promjena glasa, sustezanje u govoru, veoma brz govor; znaci popuštanja napetosti. Uzdisanje, smijanje, kikotanje, zijevanje ili protezanje, zbijanje šala, stajanje, hodanje.

Znaci statusa
Postoje znaci koji ukazuju na relativnu moć ili položaj, ovi znaci se koriste za procejnu odnosa između određenih osoba.

Znaci dominacije
Znaci poniznosti

Upadice (prekidanje)

Biti prekinut upadicama

Prelaženje preko upadica

Dozvoljavanje upadica

Primanje više poruka nego što ih se pošalje

Biti ignorisan kao primalac poruka

Popušta mu se

Oduzima mu se prilika

Češće govori ili mnogo duže no drugi

Govori manje ili kraće nego većina drugih članova

KOMUNIKACIJA I SUKOB: PRODUKTIVNE I NEPRODUKTIVNE STRATEGIJE RJEŠAVANJA, POSREDOVANJA U RJEŠAVANJU SUKOBA

Sukob je pojam koji označava situaciju u kojoj postoje oprečna zbivanja i tendencije, ponašanja, osjećanja. Riječ je o dosta čestoj i univerzalnoj pojavi koja se očituje kako unutar samog čovjeka, tako i zmeđu dvoje ili više ljudi. Do unutrašnjeg sukoba dolazi u situacijama kada se ne možemo odlučiti šta da učinimo, kada se javi sukob između naših ličnih motiva, ciljeva i mogućih načina njihova ostvarenja. Zbog neusaglašenosti ciljeva, želja ili načina njihovih ostvarenja nastaju i sukobi među pojedincima i grupama.

Za razumjevanje sukoba između dvije ili više osoba nužno je poznavati neke psihološke zakonitosti koje određuju ljudsko ponašanje:

svaki učesnik u socijalnom odnosu ponaša se prema drugoj osobi u skladu sa svojim mišljenjem, opažanjem i vjerovanjima o njoj. Ona možda nisu objektivno tačna, ali za njega u tom trenutku predstavljaju jedinu i pravu istinu
Svaki učesnik u socijalnim odnosima svjestan je toga da ga druga osoba isto tako opaža i procjenjuje, i svoje ponašanje usklađuje s očekivanjima o tome kako ga druga osoba doživljava. Ali ta očekivanja sa stajališta druge osobe mogu biti sasvim pogrešna.
Socijalni odnos nije samo određen prethodnim iskustvima, motivima, stavovima i očekivanjima već je istovremeno i izvor novih iskustava, novih stavova i novih očekivanja, stoga svaka interakcija mijenja i nas ali i osobu s kojom dolazimo u kontakt
Svaki socijalni odnos zbiva se unutar neke šire socijalne okoline-porodice, razreda, radne grupe, nacije i sl. koje su neovisno o pojedincu razvile određene simbole, vrijednosti i norme značajne za međusobnu vezu. Njihovo nepoznavanje otežava komunikaciju i dovodi do konflikta-sukoba.
Važno je znati da konflikt-sukob nije sam po sebi destruktivan i negativan, konflikt može dovesti do boljeg sagledavanja problema i poticanja novih i uspješnijih rješenja. Ovakve konflikte nazivamo konstruktivnim-produktivnim konfliktima. Konstruktivni konflikti na ličnom planu dovode do osjećaja zadovoljstva i samopouzdanja, i potiču radoznalost i kreativno mišljenje. Na međuljudskom planu dovode do toga da su svi učesnici konflikta zadovoljni ishodom i da on predstavlja unapređenje socijalnih odnosa. Konstruktivno rješavanje konflikta predpostavlja aktivan odnos prema problemu, u kome će svaki učesnik voditi računa kako o svojim potrebama i željama, tako i o potrebama i željama druge strane.

Osim konstruktivnog ili produktivnog načina rješavanja konflikta, postoji i to da se u konfliktnim situacijama često reaguje agresijom ili povlačenjem. Ovakav pristup ne dovodi do rješavanja sukoba, već do njegovog potiskivanja. Nerazrješeni sukob na ličnom planu može dovesti do dugotrajne frustriranosti koja može varirati od osjećaja tjeskobe, nelagode, zabrinutosti preko gubitka samopouzdanja i samopoštovanja, do neurotskih i psihosomatskih poremećaja. Na međuljudskom planu u pravilu dovodi do eskalacije sukoba. Naime, on je pritajen, stalno prisutan kako bi se prvom prilikom makar se radilo i o bezazlenom povodu ponovo razbuktao.

Različiti načini suočavanja sa konfliktima predstavljaju poseban aspekt socijalnih vještina, odnosno naučenih oblika ponašanja. Učenje ovih vještina i razvijanje apriornog stava prema konfliktu kao nečemu dobrom ili lošem započinje u najranijem djetinjstvu. Nenasilno rješavanje konflikta je segment šireg pristupa socijalizaciji.

Posljednjih godina se radi na institucionalizaciji specifičnog načina rješavanja sukoba-poserdovanja-od osnovnih škola do fakulteta. Naime, osim kao poseban program koji učenicima i studentima omogućava da sami rješavaju svoje sukobe na uzajamno zadovoljstvo, posredovanje se sve više uvodi i kao segment preventivnih programa usmjerenih na zaštitu tjelesnog i mentalnog zdravlja djece i mladih.
Socijalne vještine su naučeni oblici ponašanja, odnosno uvježbane sposobnosti, što znači mogu se naučiti i uvježbati. Smatra se da je osoba socijalno vješta ovisno o stepenu u kojem će komunicirati s okolinom tako da ostvari svoje potrebe, prava i želje, a bez ograničavanja ostvarivanja sličnih potreba, prava i želja drugih osoba.

Vještina konstruktivnog i nenasilnog rješavanja sukoba temelji se na usvajanju većeg broja specifičnih socijalnih vještina. To su: istinsko slušanje, očitovanje umjesto potiskivanja vlastitih osjećaja, jasno izražavanje želja i potreba, razmatranje najrazličitijih mogućih rješavanja određenog sukoba, vještina pregovaranja i druge.

Razvoj konflikta
Većina se sukoba može opisati sljedećim obrascem:
Dvije ili više osoba u međusobnom odnosu doživljavaju neuskaldive međusobne razlike u želji da dođu do nečeg ili pak da zadovolje neke svoje potrebe ili ostvare neke vrijednosti. Reaguju određenim ponašanjem na takvu situaciju, nakon toga konflikt se može razvijati ili ublažavati.

Konflikt će se povećati ako:

postoji porast u izražavanju emocija srdžbe i frustracije
postoji porast doživljaja prijetnje
ako se uključi više osoba koje se zauzmu za neku od suprostavljenih strana
ako niti ranije osobe nisu bile u prijateljskim odnosima
ako ne raspolažu sa dovoljno prosocijalnih vještina
Konflikt će se smanjiti ako:

se pažnja usmjeri na problem, a ne na učesnike konflikta
postoji smirivanje izraženih emocija i smanjivanje doživljaja prijetnje
ako su osobe bili prijatelji prije konflikta
znaju kako treba rješavati konflikte ili imaju nekog ko će posredovati
Pristupi rješavanju konflikta

Napad ili bijeg, odnosno agresivan ili pasivan pristup sukobu često nisu djelotvoran i dugoroćan način rješavanja problema. Obično ih prati tjelesna ili emocionalna bol, poniženje ili potisnuta srdžba. Između agresije i neaktivnosti postoji niz konstruktivnih reakcija koje treba otkriti i ostvariti. Pobjeda ili poraz nisu jedina rješenja.

B dobiva što treba

B ne dobiva što treba

A dobiva što treba

POBJEDA-POBJEDA

POBJEDA-PORAZ

A ne dobiva što treba

POBJEDA-PORAZ

PORAZ-PORAZ

Pobjediti u situaciji sukoba znači dobiti ono što trebamo. To može, ali ne mora biti povezano s porazom protivnika. Pristup konfliktu kao da obje strane mogu pobjediti potpuno mijenja orjentaciju pri rješavanju sukoba. Pažnja s protivnika usmjerava se na problem i njegovo rješenje.

Definisanje problema izuzetno je važno, jer ono određuje orjentaciju prema rješenju, odnosno očekivanja od rješenja. Ako definicija problema uključuje razgovorom otkrivene stvarne potrebe strana u sukobu, stvorena je usmjerenost koja omogućava pronalaženje rješenja kojim obje strane pobjeđuju.

Posredovanja ili medijacija je specifičan način rješavanja konflikta pri čemu nepristrana treća strana interveniše u sukobu kako bi kroz niz koraka vodila sukobljene pojedince ili grupe do rješenja koje oni same predlažu, biraju i dogovaraju. Važno je da to bude osoba u čiju pravednost i nepristranost se ne sumnja.

Proces posredovanja omogućauje osobama u sukobu definisanje svojih problema i potreba, utvrđivanje i izražavanje vlastitih osjećaja i strahova, spoznavanje osjećaja i strahova druge strane, zamišljanje idealnog rješenja sa svog stajališta, pronalaženje više ideja za akciju, vrednovanje vjerovatnih posljedica mogućih akcija, slaganje u pogledu vrednovanja učinaka akcije i ako bude potrebno traženje novog rješenja.

Osnovna pravila posredovanja su:

Slušanje bez upadanja u riječ
Svaka strana ima jednako vrijeme na raspolaganju za iznošenje svog viđenja problema,
Izbjegavaju se optužbe i verbalna agresija,
Osiguravanje povjerljivosti
Posrednik vodi sukobljene strane kroz proces rješavanja problema, pri tome posrednik:

zahvaljuje osobama u sukobu na korisnim prijedlozima ili strpljivu slušanju
preoblikuje izjave, ako je potrebno (izjave u kojima se nekog optužuje i okrivljuje preoblikuje u izjave koje izražavaju osjećaje, strahove, potrebe i ciljeve)
traži dodatne informacije, ako nešto nije jasno
pomaže osobama u sukobu izraziti osjećaje, potrebe, interese i ciljeve
bilježi ideje za akciju, bez vrednovanja
pomaže u oblikovanju dogovora
dogovora se o ponovnom sastanku radi evaluacije dogovorenog rješenja
Posredovanje ne znači utvrđivanje ko je upravu a ko je u krivu. Ne započinje se sa unaprijed određenim ishodom, već s namjerom da iz određene situacije pronađemo put do rješenja ili do prihvatljive prilagodbe problemu.
Uloga posrednika je da interveniše, ponudi drugačiji pristup sukobu, bez nasilja i uključivanja tradicionalnog sistema uvođenja discipline.

Tipičan proces posredovanja obuhvata sljedeće korake:

Početak procesa posredovanja
Iznošenje problema
Definisanje problema i određivanje ciljeva
Smišljanje različitih mogućnosti postizanja ciljeva
Odabiranje i provođenje najboljeg rješenja
Rješavanje sukoba –metoda «ravnopravni protivnici»

poštujte druge osobe, odnosno drugu stranu i njihovo gledište
saslušajte bez predrasuda
preuzimajte odgovornost za svoja djela. Nemojte reći «On me na to natjerao»
rješavanje sukoba shvatite kao izazov
obje strane su odgovorne za pronalaženje rješenja
napadnite na problem, a ne osobu
mislite kako da obje strane pobijede, a ne da rezultat ostane neriješen ili stanje zategnuto
kooperacija i saradnja
pitajte koje su potrebe svake osobe, kakvo rješenje može zadovoljiti te potrebe
koristite kreativnost da bi svako bio pobjednik
isključite se iz sukoba da biste pronašli nove mogućnosti, izbore, alternative
Smjernice za metod «ravnopravni pobjednik»

Odvojite vremena da se smirite ako je potrebno, nađite druge načine da izrazite ljutnju
svaka osoba izražava svoja osjećanja i problem iz svog ugla- poruka sa «JA». Nema okrivljivanja, nema pogrdnih imena, niti upadica
svako izlaže problem onako kako ga onaj drugi vidi
svaka osoba kaže na koji način je ona odgovorna za problem
pomno razmislite o svim mogućim rješenjima i izaberite ono koje zadovoljava obje strane ravnopravnih pobjednika
potvrdite, oprostite ili se zahvalite
Kako osigurati rješenja po kojima «svi dobivaju»

poštujte jedni druge
slušajte druge kada govore
budite iskreni
ne krivite druge, ne etiketirajte i ne prekidajte ih
nastojte naći rješenje koje će zadovoljiti sve